Povijest Stona - Dubrovačke Republike

Ston je glavni gradić općine što se nalazi na poluotoku Pelješcu. Zemljopisno, ova općina prostire se od gradića Stona, kroz Ponikve, sve do Janjine. Tu se mijenjaju dva kraja. Gradić Ston koji ima druge po veličini zidine na svijetu i najstariju solanu u Europi, nalazi se na moru. Klima je blaga, ljeti sparna, zimi kišna. U Ponikvama je luka Prapratno i razna polja i vinogradi, što znači da je šuma posječena. Pošto su Ponikve poslije plaže ograđene brdima, zimi može padati i snijeg.

U antičko doba ovaj kraj nastanjivali su Iliri i Grci, a od 167.g. prije Krista započinje vrijeme vladavine Rimljana.

U 2. stoljeću na jednom rimskom zemljovidu nabrojena su sva važnija strateška mjesta i putovi starog vijeka, a tu se spominje ime mjesta Perdua ili Stamnes, koje se nalazilo na južnim i zapadnim obroncima brijega sv. Mihajla.

Daleke 877. godine spominje se stonska biskupija, tako da se pretpostavlja da je biskupija u Stonu najstarija biskupija hrvatskog etničkog prostora. Ston postaje sijelo i vladara Zahumlja.

Za vrijeme hrvatskih vladara od Višeslava do Zvonimira, tj.od IX do XII stoljeća zahumski knez je pod zaštitom hrvatskih vladara, a biskup je sufragan splitskog nadbiskupa.

Od 1102. g. kad je Hrvatska ušla u državnu zajednicu sa Ugarskom, Zahumlje je pod vrhovništvom Duklje i Bizanta, a biskup postaje sufragan Dubrovačkog biskupa.

1168. godine raška dinastija Nemanjića pokorila Duklju i Zahumlje, a raški knez Deša daruje Mljet benediktincima, Stevan Nemanja u Zahumlju postavlje brata Miroslava knezom. U Raškoj Sava Nemanjić reorganizira crkvu, osniva i nove biskupije, a Ston i Pelješac stavlja pod upravu svojih episkopa. Unatoč tvrdnjama srpskim povjesničara povijesti, ipak nije sigurno da je i jedan od Savinih episkopa rezidirao u Stonu. Sigurno je da je raška okupacija Stona trajala na prekide kroz 150 godina.

Nakon izmjena raznih dinastija na tlu Zahumlja, domaćih knezova, hrvatskih velikaša, raških župana i bosanske vlastele, 1325. g. vladarom Zahumlja postaje bosanski ban Stjepan KotromanićKotromanići su u to vrijeme bili u sukobu sa srpskim županima, a to želi iskoristiti Dubrovnik, kojemu je bilo stalo do Stona i Pelješca.

Tako 1333. g. Dubrovnik ulazi zauvijek u posjed Stona i Rata, i tako za ovaj kraj započinje novo poglavlje povijesti. Gradi se novi Ston, koji dobiva kneza, obnavljaju se solila, a u Ston dolazi 150 dubrovačkih obitelji . Već 1359. godine Ston i Mali Ston opasani su dvostrukim obrambenim zidom i postaju "neosvojivi".

Izovr : wikipedia.org

Dubrovačka Republika



Dubrovačka Republika (lat. Respublica Ragusina) bila je patricijska državica nastala iz srednjovjekovne dubrovačke komune. Nalazila se na jugu današnje Hrvatske, na prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otočne okolice, obuhvaćala je veći dio današnje Dubrovačko-neretvanske županije (povremeno i sjeverno od Neuma). Ukinuta je 31. siječnja 1808. godine.

Bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom sa velikim silama, poput Osmanskog CarstvaDubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama, davati im dio teritorija - i tako je uspio do ranog 18. stoljeća. U 15. i 16. stoljeću Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i sredozemnim morima, teAtlantskom i Indijskom oceanu.

Temelj dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude u jugoistočnoj Europi i izvozio ih na Zapad. Tehničku i luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po susjednim državama.


Podrobniji članak o temi: Povijest Dubrovnika
Povijest Dubrovačke Republike može se podijeliti na tri povijesna razoblja.[3] Prvo (bizantinsko) razdoblje traje do1205. To je razdoblje u kojem je Dubrovnik uglavnom pod vrhovnom vlašću Bizanta, povremeno mletačkom i normanskom, a u jednom razdoblju i pod vlašću hrvatskog vladara Tomislava.[4][5] U 12. stoljeću počinje se oblikovati dubrovačka komuna s vlastitim institucijama vlasti, koja je povremeno uspjevala ostvariti i znatniji stupanj unutarnje autonomije.

Drugo (mletačko) razdoblje obuhvaća razdoblje od 1205. do 1358., kada Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletačkog dužda.

Treće razdoblje započinje 1358., nakon što Ludovik I. Anžuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletačku Dalmaciju te Višegradskim ugovorom potvrđuje Dubrovačkoj Republici sve atribute državnosti. To razdoblje, u kojem je Dubrovačka Republika doživjela svoj vrhunac, traje sve do 1808., kad ju Napoleonoveokupacijske snage službeno ukidaju.



Dubrovačko plemstvo

 je viši, povlašteni društveni stalež u feudalnom poretku srednjovjekovnog, renesansnog i kasnijeg razdoblja u tisućljetnom postojanjuDubrovačke Republike koji je imao vlast i upravljao državom.

Od osnutka grada Dubrovnika u 7. stoljeću dubrovačka se vlastela izvorno sastojala od 78 plemićkih obitelji. Kasnije se s vremenom taj broj postupno smanjivao, pa je krajem 15. stoljeća on iznosio 33, a u 17. stoljeću samo 24. Razlog tome je što su do 17. stoljeća mnoge obitelji tijekom vremena izumrle, a nijedna nova nije primljena u taj stalež. Da bi, naime, zaštitili svoje interese, dubrovački su plemići bili zatvoreni u svoje okvire i nisu dozvoljavali drugim slojevima dubrovačkogstanovništva (pučanima i seljacima) da dobiju taj status. Uzor su imali u mletačkom plemstvu, pa su kao i Mlečani izvršili u 14. stoljeću tzv. 'zatvaranje Velikog vijeća'. Član Velikog vijeća - zakonodavne skupštine iz koje su proizlazila sva ostala tijela u vlasti i koje je pandan suvremenim zakonodavnim skupštinama u svijetu – bio je svaki punoljetni muški pripadnik plemstva, nakon navršenih 18 godina života.

17. stoljeću, u vrijeme kad je veliki potres 1667. razorio Dubrovnik, u krug plemstva primljeno je postupno nekoliko novih obitelji, i to iz redova bogatih pučana. Broj članova Velikog vijeća smanjen je, naime, u to doba na manje od stotinu, pa je došlo do poteškoća oko redovnog popunjavanja svih državnih dužnosti i službi. Ipak, novoprimljene patricijske obitelji su se, uz obvezno ispunjavanje svih zahtjevnih uvjeta za stupanje u plemićki stalež, ponekad teško izborile za priznanje ravnopravnosti sa starom vlastelom.

Dubrovački su se plemići, s rijetkim izuzecima, stoljećima smjeli ženiti samo s dubrovačkim plemkinjama koje im nisu bile u bliskom rodu. Zakonski je regulirana endogamija iznad trećeg koljena srodstva, što je značilo da su se međusobno mogli vjenčati praunuci braće.

Nakon turbulentnih događaja na prijelomu 18. i 19. stoljeća, kada je 1808. godine došlo do prestanka postojanja Dubrovačke Republike, njeno je plemstvo izloženo konstantnom polaganom izumiranju. Velika većina starih patricijskih obitelji je izumrla, pa ih je do danas preživjelo samo nekoliko, među kojima obitelji Božidarević(Bosdari), Bunić (de Bona), Džamanjić (de Zamagna), Getaldić (Ghetaldi), Gučetić (Gozze) i Saraka (de Saracca), te članovi ženske linije u obiteljima Bunić-Đurđević (Giorgi-Bona), Getaldić-Gundulić (Ghetaldi-Gondola), Gradić (de Gradi), Kabužić (Caboga), NataliPucić (Pozza-Sorgo) i Sorkočević (Sorgo).

Quick Contact

A: Široka b.b.  20230 Ston
M: +385911754666
     +385981377639
     +385911754666
T : 020 754 666
E:info@restoran-sorgo.com

qr code sorgo ston