Stonske Zidine


1334. godine Dubrovnik je stekao Pelješac, te radi zaštite podigao monumentalni obrambeni sustav, najveći fortifikacijsko-urbanistički pothvat ondašnje Europe.
Prvo je u tridesetak godina zidan obrambeni bedem, najduži u Europi, s jedne na drugu stranu poluotoka, te prema jedinstvenom projektu planski podignuta dva utvrđena gradića: južno Ston i sjeverno Mali Ston s ciljem okupljanja ljudi za čuvanje granica i rad u solanama od kojih je država mnogo dobivala.
Nad zapadnim strmim obroncima Prevlake Pelješac je odvojen od kopna pomoću Velikog zida.
Prebacujući se dvostrukim potezom preko brda, u ukupnoj dužini od 5,5 km, zidine su pojačane sa 40-tak kula i 5 tvrđava, najjača Bartolomija prozvana prema svecu zaštitniku oružja na najvišem vrhu.
Odvojci zidina obuhvaćaju MALI STON na sjevernoj obali, s tvrđavom Koruna koja se sa četiri svoje kule doima poput krune, po čemu se i naziva.

 

 

Povijesno snažniji STON na suprotnoj strani u cjelovitome utvrdno - obrambenom sustavu naslanja se na padinu i vezuje uz južno rastrte solane, koje geometrijskim sustavom izmiruju plastični poredak slično zasnovanoga grada i katastarsku podjelu polja. Sam grad opkoljen zidom (1 km) u nacrtu peterokuta s polukružnom kulom Podzvizd na vrhu, u dijelovima je imao predziđe i jarke na što se nadovezivahu palisade uza solanu duž Stonskog zaljeva. Na njegovu kraju, tik pred gradom bila su postrojenja luke, koju je čuvala najisturenija tvrđava Veliki Kaštio, zidana 1357.g. Gradnja impozantnoga fortifikacijskog sklopa koji nazivamo Stonskim zidinama započela je ubrzo nakon stjecanja Pelješca (Stonskog Rata) 1333. godine. Dubrovačka komuna odlučuje tada, radi osiguranja svojega novostečenog posjeda, podići Veliki zid. Dugačak oko 1200 m, vodio je preko vrha brda Podzvizda i, zatvarajući cijeli poluotok, završavao je kulama na obalama Stonskoga kanala i Malostonskoga zaljeva. Na tim su mjestima, još u 14. stoljeću, izgrađene bile dvije planirane urbane jezgre Ston (Castrum Istius maris) i Mali Ston (Castum Iilius maris) koje Velikim zidom nisu bile povezane samo fizički nego su se u svojim funkcijama i dopunjavale. Prema starijim dubrovačkim kronikama, gradnja Velikog zida trajala je 18 mjeseci i stajala je 12.000 dukata. Stonski korpus fortifikacija oblikovao se, međutim, tijekom više od četiri stoljeća. Namijenjen prije svega obrani poluotoka od njegova kopnenoga zaleđa, postupno je poboljšavan, prilagođavan terenu i razvoju vojne tehnike.

 

 

     Stonske su utvrde bez ikakve sumnje najveći graditeljski pothvat Republike izvan Grada; cjelokupna im je duljina dosezala oko 5.500 m, a obuhvaćale su zidine Stona i Maloga Stona, Veliki zid s trima tvrđavama i Veliki kaštio (Tvrđava sv. Jerolima), izdvojenu utvrdu podignutu radi zaštite stonskih solana. Zidine i tvrđave flankirane su s deset okruglih i trideset jednom četvrtastom kulom te sa šest polukružnih bastiona. Obrambenu su ulogu sačuvale do početka 19. stoljeća. Nakon pada Republike stonske utvrde gube vojni značaj, no u prvoj polovici 19. stoljeća fortifikacijski se kompleks nije uništavao, ali se, isto tako, nije ni obnavljao. Carskim dekretom 27. veljače 1858. godine utvrde se predaju Upravi državnih dobara i ona započinje s rasprodajom gotovo čitavoga sklopa, osim tvrđave Veliki kaštio, koja je nešto kasnije doživjela istu sudbinu. Pojedini se dijelovi zidina prodaju privatnim osobama, izvor su građevinskoga materijala, ruše se „iz higijenskih razloga“ ili čak, godine 1874., u sklopu priprema za dolazak cara Franje Josipa. Stonske su utvrde stradavale u potresima, kako onomu 1667. godine, tako i 1995. godine, u Drugomu svjetskom ratu, kad ih najprije Talijani, a potom Nijemci, „prilagođavaju“ vojnim potrebama.

 
 

 Radovi na tim utvrdama, točnije na Velikom zidu, u većem su opsegu započeli 2003. godine. Prethodila im je digitalizacija starije arhitektonske dokumentacije. Zid je očišćen od raslinja i ponovno je detaljno snimljen suvremenom metodom laserskoga, tzv. prostornog skeniranja. Nakon opisanih predradnja i izrade projekta 2003. godine započela je obnova Velikoga zida, a potom i predzida od kule Arcimuna do Sokolića kako bi se omogućio pristup posjetiteljima. Dogovoreno je da se najprije obavi konzervacija postojećeg stanja zidnih struktura, a projekt za obnovu kula izradit će se tek kad se ti radovi privedu kraju.

 

 04.10.2009. Otvorene  stonske  zidine  za posjetitelje

Naglašenu vodilju takvu programu novi je plan financiranja obnove svih zidina, koji je prepoznala i Općina Ston, pa je potpisala ugovor s Društvom prijatelja dubrovačke starine, kao i prije toga Grad Dubrovnik. Svakako je od iznimnoga značenja naglasiti kako je po ulaganju sredstava ovaj obnoviteljski zahvat najveći u Republici Hrvatskoj. Do 2009. godine obnovljen je Veliki zid u duljini od 972 metara, a predziđe između kula Arcimuna i Sokolića u Stonu u duljini od 161 m.



Republici donosila 15.900 dukata svake godine, uzgajalište školjkaša i sam grad.

Godine 1667. urušilo se oko 0,5 km zidina u katastrofalnom potresu, a zidine su znatno oštećene u potresima 1979. i 1996. godine.

Godine 2004. započeo je rad na restauraciji i sanaciji zastarjelih zidina, koji ima za cilj omogućavanje posjeta predjelu između Velikog i Malog Stona. Pretpostavljalo se da će radovi biti dovršeni do svibnja 2008., ali dotada je obnovljen samo prvotni dio ponad grada Stona. Obnova Velikog zida u Stonu, vrijedna oko pet milijuna kuna, dovršena je, te je najavljeno da će stonske zidine uz naplatu ulaznica za javnost biti otvorene u svibnju 2009. godine.[4] Dio zidina otvoren je za javnost uz naplatu ulaznica početkom listopada 2009. Do danas (stanje 14. lipnja 2013.) pored prvotnog dijela ponad grada obnovljen je i cjelokupan put do Malog Stona. Za obići prvotni dio potrebno je 15 min, a za doći od Velikog do Malog stona zidinama 30 min.

U prvih 9 mjeseci 2013. godine stonske zidine obišlo je 37 000 posjetitelja, što je 53% više nego u istom razdoblju lani.

 

Stonske zidine imaju dva ulaza i jedan izlaz. Na njihovu zapadnom dijelu je ulaz „A“ na predziđu koje vodi do kule Arcimuna, preko Sokolića, Stoviša, kule Nad vodom i kule Barabanata, kod koje je izlaz „C“, čime se zatvara obilazak zidina. Ulaz „B“ je u Malom Stonu kod tvrđave Korune, od kojega se pohodi čitav Veliki zid s nizom bezimenih i imenovanih (Dolina, Dobri, Gornja kula, položaj Lastva) gotičkih kula, sve do kule Barabanata, gdje je izlaz „C“.

Ljetno radno vrijeme:             08.30 – 18.30 h (1. travanj – 31. svibanj)                        
                                              08.30 – 19.30 h (1. lipanj – 31. srpanj)
                                              08.30 – 19.00 h (1. kolovoz – 30. rujan)
                                              08.30 – 18.00 h (1. listopad – 31. listopad)
Zimsko radno vrijeme:          09:00  - 15:00 h (1.studeni-31.ožujak)



CIJENE ULAZNICA ZA 2014:

Individualne: 40 kn

Grupne, agencije: 30 kn

Mladi (do 18 god), studenti: 30 kn

Građani Dubrovnika: 30 kn

Djeca do 5 god.: besplatno

Od 5 god. do 15 god.: 20 kn

Građani općine Ston: besplatno

 

Ston

Ston je glavni gradić općine što se nalazi na poluotoku Pelješcu. Zemljopisno, ova općina prostire se od gradića Stona, kroz Ponikve, sve do Janjine. Tu se mijenjaju dva kraja. Gradić Ston koji ima druge po veličini zidine na svijetu i najstariju solanu u Europi, nalazi se na moru. Klima je blaga, ljeti sparna, zimi kišna. U Ponikvama je luka Prapratno i razna polja i vinogradi, što znači da je šuma posječena. Pošto su Ponikve poslije plaže ograđene brdima, zimi može padati i snijeg.

U antičko doba ovaj kraj nastanjivali su Iliri i Grci, a od 167.g. prije Krista započinje vrijeme vladavine Rimljana.

U 2. stoljeću na jednom rimskom zemljovidu nabrojena su sva važnija strateška mjesta i putovi starog vijeka, a tu se spominje ime mjesta Perdua ili Stamnes, koje se nalazilo na južnim i zapadnim obroncima brijega sv. Mihajla.

Daleke 877. godine spominje se stonska biskupija, tako da se pretpostavlja da je biskupija u Stonu najstarija biskupija hrvatskog etničkog prostora. Ston postaje sijelo i vladara Zahumlja.

Za vrijeme hrvatskih vladara od Višeslava do Zvonimira, tj.od IX do XII stoljeća zahumski knez je pod zaštitom hrvatskih vladara, a biskup je sufragan splitskog nadbiskupa.

Od 1102. g. kad je Hrvatska ušla u državnu zajednicu sa Ugarskom, Zahumlje je pod vrhovništvom Duklje i Bizanta, a biskup postaje sufragan Dubrovačkog biskupa.

1168. godine raška dinastija Nemanjića pokorila Duklju i Zahumlje, a raški knez Deša daruje Mljet benediktincima, Stevan Nemanja u Zahumlju postavlje brata Miroslava knezom. U Raškoj Sava Nemanjić reorganizira crkvu, osniva i nove biskupije, a Ston i Pelješac stavlja pod upravu svojih episkopa. Unatoč tvrdnjama srpskim povjesničara povijesti, ipak nije sigurno da je i jedan od Savinih episkopa rezidirao u Stonu. Sigurno je da je raška okupacija Stona trajala na prekide kroz 150 godina.

Nakon izmjena raznih dinastija na tlu Zahumlja, domaćih knezova, hrvatskih velikaša, raških župana i bosanske vlastele, 1325. g. vladarom Zahumlja postaje bosanski ban Stjepan KotromanićKotromanići su u to vrijeme bili u sukobu sa srpskim županima, a to želi iskoristiti Dubrovnik, kojemu je bilo stalo do Stona i Pelješca.

Tako 1333. g. Dubrovnik ulazi zauvijek u posjed Stona i Rata, i tako za ovaj kraj započinje novo poglavlje povijesti. Gradi se novi Ston, koji dobiva kneza, obnavljaju se solila, a u Ston dolazi 150 dubrovačkih obitelji . Već 1359. godine Ston i Mali Ston opasani su dvostrukim obrambenim zidom i postaju "neosvojivi".

Izovr : wikipedia.org

Palača Sorgo

Sorkočević (Sorgo), dubrovačka plemićka obitelj. Prema kroničarima, podrijetlom su iz Kotora, a starinom iz Albanije (Redoni) ili Epira. Prema dubrovačkomu kroničaru N. Ranjini, primljeni su u patricijat jer su u doba velike gladi dopremili u Dubrovnik veliku količinu sirka (sorgo). U izvorima slavenske kancelarije spominju se slaviziranim oblicima Sorgočević, Sorkočević, a u latinskim vrelima oblicima Sorgoč i Sorkoč. Od druge polovice XIV. st. isključivo se zovu talijanizirano Sorgo.

Izvor:enciklopedija.hr

 

 

Povijest Stona - Dubrovačke Republike

Ston je glavni gradić općine što se nalazi na poluotoku Pelješcu. Zemljopisno, ova općina prostire se od gradića Stona, kroz Ponikve, sve do Janjine. Tu se mijenjaju dva kraja. Gradić Ston koji ima druge po veličini zidine na svijetu i najstariju solanu u Europi, nalazi se na moru. Klima je blaga, ljeti sparna, zimi kišna. U Ponikvama je luka Prapratno i razna polja i vinogradi, što znači da je šuma posječena. Pošto su Ponikve poslije plaže ograđene brdima, zimi može padati i snijeg.

U antičko doba ovaj kraj nastanjivali su Iliri i Grci, a od 167.g. prije Krista započinje vrijeme vladavine Rimljana.

U 2. stoljeću na jednom rimskom zemljovidu nabrojena su sva važnija strateška mjesta i putovi starog vijeka, a tu se spominje ime mjesta Perdua ili Stamnes, koje se nalazilo na južnim i zapadnim obroncima brijega sv. Mihajla.

Daleke 877. godine spominje se stonska biskupija, tako da se pretpostavlja da je biskupija u Stonu najstarija biskupija hrvatskog etničkog prostora. Ston postaje sijelo i vladara Zahumlja.

Za vrijeme hrvatskih vladara od Višeslava do Zvonimira, tj.od IX do XII stoljeća zahumski knez je pod zaštitom hrvatskih vladara, a biskup je sufragan splitskog nadbiskupa.

Od 1102. g. kad je Hrvatska ušla u državnu zajednicu sa Ugarskom, Zahumlje je pod vrhovništvom Duklje i Bizanta, a biskup postaje sufragan Dubrovačkog biskupa.

1168. godine raška dinastija Nemanjića pokorila Duklju i Zahumlje, a raški knez Deša daruje Mljet benediktincima, Stevan Nemanja u Zahumlju postavlje brata Miroslava knezom. U Raškoj Sava Nemanjić reorganizira crkvu, osniva i nove biskupije, a Ston i Pelješac stavlja pod upravu svojih episkopa. Unatoč tvrdnjama srpskim povjesničara povijesti, ipak nije sigurno da je i jedan od Savinih episkopa rezidirao u Stonu. Sigurno je da je raška okupacija Stona trajala na prekide kroz 150 godina.

Nakon izmjena raznih dinastija na tlu Zahumlja, domaćih knezova, hrvatskih velikaša, raških župana i bosanske vlastele, 1325. g. vladarom Zahumlja postaje bosanski ban Stjepan KotromanićKotromanići su u to vrijeme bili u sukobu sa srpskim županima, a to želi iskoristiti Dubrovnik, kojemu je bilo stalo do Stona i Pelješca.

Tako 1333. g. Dubrovnik ulazi zauvijek u posjed Stona i Rata, i tako za ovaj kraj započinje novo poglavlje povijesti. Gradi se novi Ston, koji dobiva kneza, obnavljaju se solila, a u Ston dolazi 150 dubrovačkih obitelji . Već 1359. godine Ston i Mali Ston opasani su dvostrukim obrambenim zidom i postaju "neosvojivi".

Izovr : wikipedia.org

Dubrovačka Republika



Dubrovačka Republika (lat. Respublica Ragusina) bila je patricijska državica nastala iz srednjovjekovne dubrovačke komune. Nalazila se na jugu današnje Hrvatske, na prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otočne okolice, obuhvaćala je veći dio današnje Dubrovačko-neretvanske županije (povremeno i sjeverno od Neuma). Ukinuta je 31. siječnja 1808. godine.

Bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom sa velikim silama, poput Osmanskog CarstvaDubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama, davati im dio teritorija - i tako je uspio do ranog 18. stoljeća. U 15. i 16. stoljeću Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i sredozemnim morima, teAtlantskom i Indijskom oceanu.

Temelj dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude u jugoistočnoj Europi i izvozio ih na Zapad. Tehničku i luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po susjednim državama.


Podrobniji članak o temi: Povijest Dubrovnika
Povijest Dubrovačke Republike može se podijeliti na tri povijesna razoblja.[3] Prvo (bizantinsko) razdoblje traje do1205. To je razdoblje u kojem je Dubrovnik uglavnom pod vrhovnom vlašću Bizanta, povremeno mletačkom i normanskom, a u jednom razdoblju i pod vlašću hrvatskog vladara Tomislava.[4][5] U 12. stoljeću počinje se oblikovati dubrovačka komuna s vlastitim institucijama vlasti, koja je povremeno uspjevala ostvariti i znatniji stupanj unutarnje autonomije.

Drugo (mletačko) razdoblje obuhvaća razdoblje od 1205. do 1358., kada Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletačkog dužda.

Treće razdoblje započinje 1358., nakon što Ludovik I. Anžuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletačku Dalmaciju te Višegradskim ugovorom potvrđuje Dubrovačkoj Republici sve atribute državnosti. To razdoblje, u kojem je Dubrovačka Republika doživjela svoj vrhunac, traje sve do 1808., kad ju Napoleonoveokupacijske snage službeno ukidaju.



Dubrovačko plemstvo

 je viši, povlašteni društveni stalež u feudalnom poretku srednjovjekovnog, renesansnog i kasnijeg razdoblja u tisućljetnom postojanjuDubrovačke Republike koji je imao vlast i upravljao državom.

Od osnutka grada Dubrovnika u 7. stoljeću dubrovačka se vlastela izvorno sastojala od 78 plemićkih obitelji. Kasnije se s vremenom taj broj postupno smanjivao, pa je krajem 15. stoljeća on iznosio 33, a u 17. stoljeću samo 24. Razlog tome je što su do 17. stoljeća mnoge obitelji tijekom vremena izumrle, a nijedna nova nije primljena u taj stalež. Da bi, naime, zaštitili svoje interese, dubrovački su plemići bili zatvoreni u svoje okvire i nisu dozvoljavali drugim slojevima dubrovačkogstanovništva (pučanima i seljacima) da dobiju taj status. Uzor su imali u mletačkom plemstvu, pa su kao i Mlečani izvršili u 14. stoljeću tzv. 'zatvaranje Velikog vijeća'. Član Velikog vijeća - zakonodavne skupštine iz koje su proizlazila sva ostala tijela u vlasti i koje je pandan suvremenim zakonodavnim skupštinama u svijetu – bio je svaki punoljetni muški pripadnik plemstva, nakon navršenih 18 godina života.

17. stoljeću, u vrijeme kad je veliki potres 1667. razorio Dubrovnik, u krug plemstva primljeno je postupno nekoliko novih obitelji, i to iz redova bogatih pučana. Broj članova Velikog vijeća smanjen je, naime, u to doba na manje od stotinu, pa je došlo do poteškoća oko redovnog popunjavanja svih državnih dužnosti i službi. Ipak, novoprimljene patricijske obitelji su se, uz obvezno ispunjavanje svih zahtjevnih uvjeta za stupanje u plemićki stalež, ponekad teško izborile za priznanje ravnopravnosti sa starom vlastelom.

Dubrovački su se plemići, s rijetkim izuzecima, stoljećima smjeli ženiti samo s dubrovačkim plemkinjama koje im nisu bile u bliskom rodu. Zakonski je regulirana endogamija iznad trećeg koljena srodstva, što je značilo da su se međusobno mogli vjenčati praunuci braće.

Nakon turbulentnih događaja na prijelomu 18. i 19. stoljeća, kada je 1808. godine došlo do prestanka postojanja Dubrovačke Republike, njeno je plemstvo izloženo konstantnom polaganom izumiranju. Velika većina starih patricijskih obitelji je izumrla, pa ih je do danas preživjelo samo nekoliko, među kojima obitelji Božidarević(Bosdari), Bunić (de Bona), Džamanjić (de Zamagna), Getaldić (Ghetaldi), Gučetić (Gozze) i Saraka (de Saracca), te članovi ženske linije u obiteljima Bunić-Đurđević (Giorgi-Bona), Getaldić-Gundulić (Ghetaldi-Gondola), Gradić (de Gradi), Kabužić (Caboga), NataliPucić (Pozza-Sorgo) i Sorkočević (Sorgo).

Quick Contact

A: Široka b.b.  20230 Ston
M: +385911754666
     +385981377639
     +385911754666
T : 020 754 666
E:info@restoran-sorgo.com

qr code sorgo ston